TERAPIJSKI RAD

TERAPIJSKI RAD

Terapijski rad jedan je od oblika pomoći u sazrijevanju osobnosti. On je zapravo odgovor na potrebu za osobnim razvojem – potrebu koju imamo na emocionalnoj i duhovnoj razini.

Iako smo kroz život orijentirani prema učenju, rastu i sazrijevanju, poticanje našeg emocionalnog i duhovnog razvoja unutar uvriježenih klasičnih društvenih struktura učenja najčešće izostaje. Jednako tako, svi mi kroz djetinjstvo doživljavamo određene emocionalne poteškoće koje u tom periodu života ne možemo na adekvatan način emocionalno probaviti. Upravo te poteškoće ostaju nedovršeni dječji poslovi koje sa sobom nosimo dalje u život.

U terapijskom radu stoga se okrećemo onome što nam je zajedničko svima kao ljudskim bićima – sazrijevanju dijelova nas koji tijekom odrastanja nisu imali potrebnu podršku. Razlog nedostatka podrške naime ne moraju nužno biti izrazito traumatična iskustva iz djetinjstva. Vrlo je često razlog tome to da roditelji, unatoč posvećenosti svojoj djeci, zbog vlastite emocionalne i psihološke nezrelosti ne mogu pomoći djeci da probave i dovrše sve emocionalne konflikte. Upravo zbog toga ono što nismo mogli dovršiti i razriješiti kao djeca prenosimo u odraslu dob.

Terapijski rad kojim se bavimo temelji se na troslojnoj mapi ljudske psihe koja se sastoji od predosobnog, osobnog i nadosobnog psihičkog prostora. Veliki dio osobnog razvoja u početku se tiče dovršavanja nedovršenih dječjih poslova, odnosno nedovršenih emocionalnih boli iz predosobnog i ranog osobnog perioda.

Kako se zapravo ti nedovršeni dječji poslovi manifestiraju u nama kao odraslim osobama? Nesvjesni bolni osjećaji koji nisu prorađeni, to jest probavljeni, ne potiskuju se samo u našoj psihi. Oni se kroz energetska, suptilna tijela potiskuju u najgušću vibraciju, to jest u naše fizičko tijelo. Na taj način nastaju fizičko energetski i psihološki blokovi koje je W. Reich imenovao kao tjelesni oklop. To zapravo znači da u našemu fizičkom tijelu, baš kao i u našoj psihi, postoje zapisi bolnih osjećaja iz djetinjstva koji nas na različite načine danas uvjetuju.

Kroz angažiranje tijela paralelno s emocionalnim i psihološkim aspektom u integrativnoj terapiji postižemo brže i trajnije rezultate u pomoći osobi da razriješi svoje unutarnje konflikte i sazrije u dijelovima koji su ostali nedovršeni.

Dovršetak u terapijskom smislu zapravo znači posvetiti se svakoj emociji koja je u djetinjstvu zapela ili je pak bila blokirana i nije se mogla do kraja osjetiti. Blokiranje emocija ili emocionalna trauma događa se kada dijete tijekom doživljavanja određene emocije paralelno s njom doživi bol ili strah koji blokiraju daljnje proživljavanje te emocije. Posljedica toga jest da se dijete povlači od daljnjeg doživljaja, pokušava zaboraviti i odvojiti se od te emocije, što se u kasnijoj dobi javlja kao izbjegavanje i potiskivanje. Taj se proces u dječjoj dobi događa instinktivno jer dijete nema kapacitet promišljanja niti sposobnost prihvaćanja i svjesnog trpljenja boli kao u odrasloj dobi.

U terapijskom procesu stvaramo prostor da kao odrasla osoba kroz tjelesni, emocionalni i mentalni aspekt proživimo blokiranu emociju, da izrazimo neizraženo i da nađemo konstruktivan način da dovršimo taj proces tako da uključimo i potrebu za ljubavlju i prihvaćanjem koja se krila u do tada neizraženoj emociji. Kada osoba uspije savladati taj zadatak koji kao dijete nije mogla, ovaj je dio terapijske pomoći i sazrijevanja dovršen.

Dakle cilj je terapije da osobi na iskustven način pomogne se susretne upravo s nedovršenim bolnim osjećajima i da ih sada s odraslim kapacitetom na zreliji način ponovno proživi i dovrši.

Kroz terapijski proces osoba napokon doživljava pozitivno iskustvo kao odgovor na bol iz djetinjstva. Ona tako stvara kapacitet da se njom i nosi – na razini neurološkog sustava događa se novo povezivanje sinapsi te se stvara novi pozitivni neuronski put različit od onog stvorenog bolnim iskustvom.

Ponavljanjem tog doživljaja kroz terapiju osoba čak i na razini neuralnih puteva kroz tijelo ustaljuje novi obrazac reakcija. Proces dovršavanja emocionalnih stanja iz djetinjstva stoga je tjelesni, neuronski, energetski i psihološki, a sve razine u procesu simultano sudjeluju.

Drugim riječima, osoba kroz terapijski proces dobiva novo konstruktivno iskustvo na staru destruktivnu priču te izlazi iz začaranog kruga vlastite boli. Istovremeno, ona ulazi u proširen doživljaj ugode i zadovoljstva koju prati slobodan protok energije i dovršenje te priče.

Integrativna terapija uključuje rad s tijelom, suptilnim tijelima i psihom. Ona obuhvaća sve bitne slojeve ljudskog bića. Zbog toga je rezultat potpuniji i brži nego u radu samo s jednim, npr. mentalnim, aspektom gdje se na sporedno mjesto stavljaju energetska i fizičko tijelo.

U integrativnom terapijskom radu koristimo kontakt, pokret, glas i disanje. Ova četiri aspekta u terapijskom procesu vrlo brzo otvaraju mogućnost da osoba uđe u kontakt s autentičnim dijelom sebe koji se nalazi ispod površinski adaptiranog dijela ega koji se brani od boli. Na taj način terapijski proces obuhvaća i dublje slojeve naše psihe, to jest upravo one dijelove koji nam uzrokuju različite nelagode u svakodnevnom životu.

Integrativna terapija može pomoći svakoj osobi koja je zainteresirana pomoći  samoj sebi da se bolje osjeća, što uključuje iscjeljenje psiholoških povreda. Isto tako, ona seže puno šire i pomaže svakoj osobi koja želi dublje upoznati samu sebe, osjetiti se i osposobiti za još više užitka i osjećaja smisla u svome životu.

Iskustvo učenja novog i pozitivnog odnosa prema sebi i prema drugima koje se u stječe u terapiji unosi se u svakodnevni život i odnose. Terapijski proces često nosi uvide u pozitivne aspekte života i kontakata sa drugim ljudima. Naposljetku, on stvara mogućnost primanja onog što drugi oko nas kroz vlastite pozitivne osjećaje nude, a prepoznavanje te ljubavi izvan sebe i spremnost primiti ju u srce konačno donosi osjećaj potpunosti, sreće i zadovoljstva.

>> SVJESNOST U SVAKODNEVICI