SVJESNOST U SVAKODNEVICI
Iako se za osobni razvoj kroz terapijski rad odlučujemo iz različitih razloga, zajednička nam je poveznica pozitivna namjera te interes za upoznavanje sebe i za kreiranje vlastitog života na način koji je za nas ispunjujući. Pristupanje sebi iz ove perspektive svakome od nas omogućava da upozna sebe, da oživi dijelove sebe koje do tada nije imao priliku živjeti te da ih samim time manifestira u svakodnevicu. Upravo je taj aspekt – življenje sebe iz svoje srži te praćenje potreba srca i svoje istine – ono što nas može uistinu ispuniti.
Ipak, koliko će neka osoba iskustvo rada na sebi prenijeti u svoju svakodnevicu usko je povezano sa snagom njezine namjere. Upravo ljudi sa zdravom namjerom da pozitivna iskustva iz terapije kreativno isprobaju i unesu u svakodnevicu postižu duboke promjene.
Suprotno tome, postizanje praktičnih promjena sporije je kod ljudi kojima su namjera i osobna volja oštećene. Stanje naše namjere u velikoj mjeri ovisi o iskustvima koja smo kao djeca imali s roditeljima i ranim autoritetima. Dio koji se tiče ranih iskustava, odnosno ranoga djetinjstva, povezan je s količinom zdrave podrške koju je dijete dobilo u periodu kada je razvijalo svoje ne, to jest kada se suprotstavljalo vanjskom autoritetu. Najčešće je to period rane socijalizacije, oko druge godine života, kada dijete nauči hodati i trčati, a vokabular mu je dovoljno proširen da može jasno izraziti i verbalizirati svoje negodovanje ili nezadovoljstvo. Nerazumno ili kruto lomljenje dječje volje u toj dobi oštećuje i zdrav aspekt namjere djeteta, što se kasnije prenosi u odrasli život. Posljedice su toga osjećaj krivnje, kompleks manje vrijednosti, sram, nesigurnost te strah od konfrontacije. Takve dječje traume ne ostaju u svjesnom sjećanju, ali ostaju u implicitnoj tjelesnoj memoriji kao reaktivni mehanizmi koji ograničavaju djelovanje i zauzimanje za sebe u odrasloj dobi.
S obzirom na različita stanja volje i namjere, u osobnom radu naglasak stavljamo na različita mjesta. U slučaju oštećene namjere gradimo konfrontacijski kapacitet osobe, što uključuje rad na frustraciji, agresiji te strahu od konfrontacije zbog kojeg osoba od sebe odustaje. U tom se smislu u radu često mora krenuti od samih temelja osobnosti, od regresivnih emocija koje odgovaraju jednogodišnjem djetetu, te postepeno i slojevito graditi volju prema odraslosti.