SVJESNOST U SVAKODNEVICI

SVJESNOST U SVAKODNEVICI

 

Iako se za osobni razvoj kroz terapijski rad odlučujemo iz različitih razloga, zajednička nam je poveznica pozitivna namjera te interes za upoznavanje sebe i za kreiranje vlastitog života na način koji je za nas ispunjujući. Pristupanje sebi iz ove perspektive svakome od nas omogućava da upozna sebe, da oživi dijelove sebe koje do tada nije imao priliku živjeti te da ih samim time manifestira u svakodnevicu. Upravo je taj aspekt – življenje sebe iz svoje srži te praćenje potreba srca i svoje istine – ono što nas može uistinu ispuniti.

 

Ipak, koliko će neka osoba iskustvo rada na sebi prenijeti u svoju svakodnevicu usko je povezano sa snagom njezine namjere. Upravo ljudi sa zdravom namjerom da pozitivna iskustva iz terapije kreativno isprobaju i unesu u svakodnevicu postižu duboke promjene.

Suprotno tome, postizanje praktičnih promjena sporije je kod ljudi kojima su namjera i osobna volja oštećene. Stanje naše namjere u velikoj mjeri ovisi o iskustvima koja smo kao djeca imali s roditeljima i ranim autoritetima. Dio koji se tiče ranih iskustava, odnosno ranoga djetinjstva, povezan je s količinom zdrave podrške koju je dijete dobilo u periodu kada je razvijalo svoje ne, to jest kada se suprotstavljalo vanjskom autoritetu. Najčešće je to period rane socijalizacije, oko druge godine života, kada dijete nauči hodati i trčati, a vokabular mu je dovoljno proširen da može jasno izraziti i verbalizirati svoje negodovanje ili nezadovoljstvo. Nerazumno ili kruto lomljenje dječje volje u toj dobi oštećuje i zdrav aspekt namjere djeteta, što se kasnije prenosi u odrasli život. Posljedice su toga osjećaj krivnje, kompleks manje vrijednosti, sram, nesigurnost te strah od konfrontacije. Takve dječje traume ne ostaju u svjesnom sjećanju, ali ostaju u implicitnoj tjelesnoj memoriji kao reaktivni mehanizmi koji ograničavaju djelovanje i zauzimanje za sebe u odrasloj dobi.

 

S obzirom na različita stanja volje i namjere, u osobnom radu naglasak stavljamo na različita mjesta. U slučaju oštećene namjere gradimo konfrontacijski kapacitet osobe, što uključuje rad na frustraciji, agresiji te strahu od konfrontacije zbog kojeg osoba od sebe odustaje. U tom se smislu u radu često mora krenuti od samih temelja osobnosti, od regresivnih emocija koje odgovaraju jednogodišnjem djetetu, te postepeno i slojevito graditi volju prema odraslosti.

Istraživanje samih sebe unutar navedenih, ali i ostalih emocionalnih stanja u našem je radu često praćeno katarzičnim emocionalnim iskustvom koje uključuje čitav spektar doživljaja.

Osobni rad potreban je zbog toga što je izbjegavanje neugode u samoj ljudskoj prirodi. Dječjemu egu svojstveno je da izbjegava i potiskuje iskustva boli i neugode te da u budućnosti gradi obrambene strategije kako ih više ne bi srelo. Izbjegavanjem osjećaja prijašnjih neugodnih ili bolnih iskustva sprečavamo i daljnje emocionalno sazrijevanje naše osobnosti. Sposobnost da se nosimo s nekom emocijom, da ju smijemo osjećati, izraziti ili zadržati u sebi a da ju ne izrazimo ako tako odlučimo jača naše emocionalno ja, odnosno našu sposobnost da vladamo našim osjećajima, a ne da oni vladaju nama. To je prirodni put odrastanja i duhovnog sazrijevanja.

Jer ako se bojimo vlastite potisnute agresije, bojimo se i vlastite snage. Ako se bojimo boli, bojimo se i svoga kapaciteta za užitak. Ako se bojimo tuge, bojimo se vlastite potrebe, a ako se bojimo vlastite potrebe bojimo se i vlastitog ispunjenja. Ako se bojimo direktnosti, nećemo se usuditi uživati ni u kojem užitku, i morat ćemo ga skrivati.

 

Istraživanje samih sebe unutar navedenih, ali i ostalih emocionalnih stanja u našem je radu često praćeno katarzičnim emocionalnim iskustvom koje uključuje čitav spektar doživljaja. Takva katarzična iskustva potpunosti i slobode u izražavanju i preuzimanju odgovornosti stvaraju novu emocionalnu bazu iskustava koja se precrtava na svakodnevne odnose.

 

Osim toga ovakav je rad praćen porastom osjećaja zadovoljstva životom. Istraživanje vlastitih dubina, prolazak kroz različita emocionalna stanja i dovršavanje starih priča ujedno smanjuju i osjećaj straha od života, sudbine ili kontakta. U tom smislu prestajemo težiti tome da u životu nemamo ništa neugodno, nego svim aspektima života, koji mogu biti slični kao i prije, počinjemo prilaziti s više otvorenosti i prihvaćanja. To nam donosi osjećaj zadovoljstva i ispunjenja. U takvom se procesu mijenja i naša motivacija, koja se usmjerava prema zadovoljenju stvarnih potreba povezanih s našom esencijom.

 

 

Većina duhovnih škola, kao i transpersonalna i integrativna psihologija, govore o dvama centrima osobnosti. Jedan je separirano vanjsko ja ili ego kojim se bavi psihologija ega. Drugi je Više ja ili duhovno ja/permanentno ja koje spominju navedene psihološke i duhovne škole. Naše Više ja nije samo ideja, nego je stvarni doživljaj u kojem nam se centar identifikacije iz separiranog ega pomiče prema identifikaciji sa stvarnim centrom psihe, koji je Jung zvao jastvom.  doživljavamo kao centar svoga bića, osjetilno u centru tijela i u centru psihološkog doživljaja sebe. Na taj je način naš doživljaj sebe cjelovit – tjelesan je, emocionalan, a potom i mentalan.

 

Cilj je našeg duhovnog razvoja sjedinjenje vanjskog separiranog ja, to jest obrambenog ega, s unutarnjim, širim i potpunijim dijelom našeg bića – s esencijalnom ili permanentnom osobnošću.

 

Takav integrirani doživljaj, kada vanjsko ja nađe svoju unutarnju bazu u esenciji ili Višem ja, možemo zvati nađenošću, povratkom kući, nalaženjem sebe, sjedinjenjem sa samim sobom, unutarnjim vjenčanjem ili sjedanjem u sebe, koji su samo neki od naziva različitih duhovnih škola za isti doživljaj.

 

Kada dospijemo u tu fazu razvoja, naše se separirano vanjsko ja rjeđe odvaja od svoga izvorišta na način na koji se prije odvajalo. Takav sjedinjen i povezan – integriran – život ega i esencije nazivamo životom iz osobne esencije. Porast integriteta, autentičnost, praćenje stvarnih potreba te nestanak straha i sebičnosti samo su neke od karakteristika koje su posljedica toga stapanja.

Izvana gledano, svakodnevni život izgleda isto kao i prije, ali mi smo u njemu prisutniji i zadovoljniji smo njime. U svakoj njegovoj manifestaciji prati nas osjećaj da je sve u redu, da je život dobar i da smo mi unutar njega – bez obzira na stanja koja prolazimo – dobro.

 

S druge strane, osjećaj nejedinstva vanjskog i unutarnjeg ja izvor je osjećaja separiranosti i nezadovoljstva.

Izlaz iz toga nalazi se upravo u prolasku kroz blokade ili emocionalne boli. Ulaskom u emocionalni proces otpuštamo nezadovoljstvo, mičemo prepreke i stvaramo prostor rasterećen od boli iz prošlosti.

U tom je smislu integrativna terapija primarno prvi korak da osjetimo rasterećenje od bolnih emocija, no ona u dubljem smislu vodi i sjedinjenju s našim stvarnim ja, s našom esencijom.

Psihološke i duhovne komponente u ovom se procesu pretapaju jedna u drugu i tako vode u duhovnu integraciju. Jer preuzimanje odgovornosti za vlastiti ego, odnosno sazrijevanje u psihološkom smislu, vodi transcendenciji ega, odnosno sazrijevanju u duhovnom smislu.

 

 

Više...