Disanje – tjelesne i emocionalne blokade, Laslo Pinter, 31.08.2017.

Disanje – tjelesne i emocionalne blokade, Laslo Pinter, 31.08.2017.

 

Znate li koji je to biološko-metabolički proces koji najbrže ugrožava ljudski život ako se prekine?
Da bismo mogli živjeti, moramo opskrbiti tijelo s tri neophodne tvari za život: hranom, vodom i zrakom. Hrana nam treba zbog energije i novih građevnih tvari za naše tijelo, voda nam je neophodna radi izmjene tvari u tijelu, a disanje zbog sagorijevanja energije unutar stanica. Od ove tri neophodne tvari i biološko-metabolička procesa, zrak, odnosno disanje jest proces koji, ako ga ukinemo, najbrže ugrožava život. Bez hrane možemo živjeti nekoliko tjedana pa čak i mjeseci. Bez vode možemo izdržati nekoliko dana, a bez zraka tek nekoliko minuta.
Ove najosnovnije biološke činjenice navodim kako bismo se podsjetili na važnost disanja.

Način na koji dišemo kondicioniran je našim odrastanjem i povredama koje smo primili u najranijem životnom periodu. Biološka reakcija našeg tijela na bol, strah i stresnu situaciju jest kontrakcija koju prati trenutni kratki prestanak disanja. Ako se doživljaj boli ili straha produži, počinjemo disati stegnutog ošita, isprekidano i kratko grudnim dijelom pluća. Nakon takvih doživljaja tijelu treba određeni period opuštanja u sigurnom okruženju kako bi povratilo prirodno opušteno disanje.
Kao djeca smo u prvim mjesecima i godinama života izloženi nizu za dječju psihu zastrašujućih doživljaja koji blokiraju opušten i zdrav ritam disanja.
Nagli, bučni zvukovi izazivaju strah i kontrakciju. Svađa i agresija između roditelja kojima beba ili dijete svjedoči također su traumatske za dijete. Tjelesno ili emocionalno bolne medicinske intervencije poput cijepljenja i slično također kontrahiraju dječje disanje i mogu ostaviti dugotrajne posljedice. Mi u djetinjstvu prolazimo kroz niz takvih stresnih, za disanje, tijelo i psihu kontrahirajućih doživljaja.
Utjecaj traume na dječju psihu, tijelo i disanje jasno je vidljiv kasnije u odrasloj dobi. Ako pogledamo način kako većina odraslih ljudi diše, možemo uočiti nepravilnosti kroz iskrivljen i smanjen dišni kapacitet.
Zdrav, prirodan način disanja u opuštenom stanju je duboko trbušni.
On se još naziva i horizontalnim disanjem, što znači da se naše tijelo pri udisaju horizontalno širi u trbuhu i rebrima.
Ono što kod većine odraslih možemo primijetiti je da dišu vertikalno ili u najboljem slučaju kombinacijom horizontalnog i vertikalnog disanja.
To znači da im se pri disanju ramena podižu gore dolje (vertikalno), a to upućuje na traumama oštećeni dišni kapacitet.
Vertikalno, grudno i rameno disanje se prirodno uključuje kada je tijelo izloženo većem naporu, na primjer tijekom fizički napornog rada ili sportskih aktivnosti.
Međutim, ako je neprorađena trauma i dalje u psihi i tijelu, tada je dijafragma cijelo vrijeme stegnuta i ne dozvoljava trbušnom dijelu pluća prirodno, horizontalno širenje i stezanje.
Psiha i tijelo zatim to kompenziraju grudnim disanjem i podizanjem stegnutih ramenih mišića.
Čim više smo u ranijoj dobi kontrahirali prirodni dišni ritam, tim se više tijelo naprezalo i pokušalo kompenzirati taj nedostatak.
Takve rane traumatske blokade disanja ostavljaju vidljiv trag u formiranju cijelog mišićnog sustava koji sudjeluju u disanju.

Ipak, blokiranost se može odblokirati i možemo tijelu vratiti prirodan dišni kapacitet i ritam. Postoje različite tehnike disanja za otvaranje tjelesnih napetosti, to jest blokova koje se koriste i u integrativnoj tjelesno-orijentiranoj terapiji.

Od mog studija Core Energetics-a i upoznavanja s kontrakcijama i smetnjama koje rane traume ostavljaju na psihu i tijelo, trudio sam se naći način da pomognem sebi i svom tijelu tako da ozdravim kroničnu kontrahiranost i posljedične mišićne atrofije dišnog aparata.

Na sebi sam počeo primjećivati da sam često disao jako plitko i ulazio inerciju i bezvoljnost. U grudima gornjem dijelu prsne kosti sam osjećao određenu nelagodu i pritisak kome dodatno umanjivala disanju amplitudu. U tu vrstu disanja ulazio bih kada sam bio sam i ono mi je sprečavalo dublje opuštanje. U situacijama kada bih bio u društvu, pogotovo ako bi bio okružen nepoznatim ljudima osjećao bi tjelesno-emocionalnu napetost praćenu stezanjem ošita, praćenu kratkim, isprekidanim, grudnim disanje, s pojačanom tenzijom u gornjem dijelu grudiju. Ta bi se napetost prenosila na stezanje ramenih mišića koji bi se kronično podizali i zadržavali u podignutom položaju. Kako sam s vremenom saznavao o povezanosti tjelesnih i psihičkih napetosti, te limitirajuće dišne procese sam sve jasnije uočavao kod sebe.
Također, kako sam počeo podučavati u Snowlion školi iscjeliteljske tehnike kojima je između ostalih parametara baza u produbljenom i opuštenom disanju, primjetio sam da naši učenici jako teško usvajaju naviku dubokog disanja te se cijeli njihov nesvjesni obrambeni sistem brani vraća ih na limitirano, stisnuto disanje.
U terapijskom radu s tijelom kada bih na valjku za rastezanje klijentima otvarao mišićnu napetost u leđima i uspio otvoriti napetost u ošitu, prvo što bi primjetio je da bi počeli duboko disati iz trbuha, te bi se prenosilo na produbljeno disanje i u grudima, praćeno njihovim osjećajem rasterećenja, ugode i emocionalne otvorenosti.
Počeo sam sve više uviđati važnost našeg dišnog kapaciteta i važnosti da taj kapacitet bude otvoren. Uvidio sam da bez toga ne možemo osjećati dublju tjelesno-emocionalnu otvorenost i da ostajemo u psihičkoj napetosti.
Postalo mi je jasno da rad pomaganja klijentima koji stvarno smatram korisnim uključuje proradu psihičkih trauma, paralelno s dubljim otvaranjem tjelesno-dišnog kapaciteta, te da rad koji je cjelovit mora uključivati oboje.

Moj interes za ronjenje koji sam otkrio još kao dijete je razvoju mog cjelovitog terapijskog pristupa značajno pripomogao. Shvatio sam da ronjenje na dah angažira cijeli dišni aparat i da liječi tjelesne atrofije koje su nastale kroz shizoidnu i oralnu karakternu obranu te da djeluje i na krutu i psihopatsku kojima se spomenute obrane kompenziraju.
Kad govorimo karakternim obranama govorimo o obrambenim mehanizmima koji nastaju u različitim periodima našeg ranog djetinjstva kada potrebe koje se u tim periodima pojavljuju nisu na adekvatan način zadovoljene. Tada se događa da nezadovoljenje naših potreba ili kažnjavanje zbog njih dovodi do specifičnih emocionalnih i tjelesno-mišićnih blokova, psihičkih fiksacija i kompenzirajućih obrambenih reakcija kojima želimo izbjeći ponavljanje bolnih iskustava. Taj dio našeg emocionalnog i psihičko kapaciteta se dalje ne razvija na zdrav način, a praćen je i kroničnim kontrakcijama u mišićima, odnosno kontrakcijama tijela.

Proučavajući vezu između psihoterapijskih tehnika i disanja u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji dublje sam se zainteresirao za problematiku i tehnike disanja. Uviđao sam da ronjenje na dah i podvodni ribolov kojim sam se bavio otvaraju i proširuju moj dišni kapacitet. Na tečajevima ronjenja na dah naučio sam niz novih vježbi za proširenje dišnog kapaciteta. One su dobrim dijelom proistekle iz yoge, odnosno pranayame. One pomažu da se vrati prirodni dišni kapacitet i da atrofirani mišići ponovo ožive. Daljnjim istraživanjem počeo sam još učinkovitije povezivati spomenute vježbe pripreme ronjenja na dah s vježbama disanja koje se koriste u psihoterapiji, (poput Core Energetics vježbi disanja i tehnike preporađanja) sa psihoterapijskim tehnikama koje smo koristili u našem sistemu rada s ljudima.
Rezultati do kojih sam došao su odlični; ovim vježbama disanja možemo svjesno i proizvoljno aktivirati određene potisnute traumatske reakcije, a također i raditi na njihovom liječenju. Polaznicima kroz učenje određenih tehnika disanja omogućujemo povratak prirodnog abdominalnog, horizontalnog dišnog kapaciteta, što ujedno pomaže odvikavanju živčanog sistema od vertikalnog.

Kontrahirani, blokirani dišni kapacitet smo nesvjesno stvorili da blokiramo osjet boli i straha, ali smo time blokirali i naš kapacitet za osjećanje ugode i užitka. Da je naš dišni kapacitet usko povezan s našim kapacitetom za užitak većina ljudi nije svjesna. Vježbe disanja opuštaju tijelo te rasterećuju mišićni i psihički sustav i dovode nas u stanje mira i opuštenosti. U takvom stanju svijesti možemo se dublje, bez napetosti prepustiti aktivnostima koje nas interesiraju, te ćemo i više osjećati užitak u njima.

Ako uđemo dublje u biokemijske i neuro-psihološke procese povezane s disanjem, ukratko dolazimo do sljedećih činjenica: izmjena plinova u krvi tijekom disanja u najkraćem vremenskom periodu utječe na niz biokemijskih i psiholoških procesa unutar svake stanice našeg tijela
– promjena ritma disanja u nekoliko trenutaka mijenja omjer ugljičnog dioksida CO2 i kisika O u krvi.
– omjer CO2 i O trenutno mijenja kiselo/lužnatu ph balans u krvi
– blago povišenje CO2 stimulira parasimpatički živčani sustav, smanjuje hormone stresa i opušta, dugotrajno povišenje CO2 pretjerano zakiseljuje tijelo, vodi u inertnost i depresiju, naglo zasićenje s CO2 podiže anksioznost i paniku.
– blago snižavanje CO2 i povišenje O u krvi stimulira simpatičku branšu živčanog sustava, blago lužnati krv povisuje adrenalin i priprema nas za psiho-fizičku aktivnost, dugotrajno smanjenje CO2 i povišavanje O2 ili hiperventilacija snažno lužnati krv, dodatno povisuje hormone stresa adrenalin i kortizol podiže nemir i anksioznost, dugotrajni stres vodi u napade panike, burn-out, odnosno pregaranje tzv. menadžersku bolest i oštećenje nervnog sistema.
– produženo sporo i duboko abdominalno disanje dovodi do idealne izmjene plinova u krvi, zadržava optimalni omjer ugljičnog dioksida spram kisika u krvi, te paralelno s time podiže zasićenost arterijske krvi kisikom do maksimuma, skoro 100% zasićenosti

Kisik je potreban svakoj stanici kako bi se u njoj mogao odvijati proces sagorijevanja i oslobađanja energije potreban za stanični metabolizam.
Širenje vlastitog kapaciteta disanja stoga dovodi do osjećaja mira, ugode i psihofizičke proširenosti, a osobu dovodi u meditativno, prošireno stanje svijesti.
Tijekom takvog disanja i idealnoj izmjeni plinova u krvi u našem tijelu se odvijaju samoiscjeljujući procesi na staničnoj razini, to jest na razini stanične memorije.

Poznavanjem i korištenjem ovih principa u disanju i s njima povezanih bioloških i psiholoških mehanizama možemo uticati na stanje našeg organizma. S obzirom da su naša tjelesna, emocionalna i mentalna razina međusobno povezane, kada širimo vlastiti kapacitet disanja, istovremenom utječemo i na vlastito raspoloženje te nakon što smo “prodisali” traume otvaramo svoj kapacitet za proširena stanja svijesti, osjećaj blaženstva i oslobođenja.

Dakle, različite načine i ritmove disanja koristimo kako bi polaznicima radionica omogućili da se povežu s različitim stanjima svijesti i dijelovima vlastite psihe na koje se u radu žele fokusirati.

Da navedem jedan koristan primjer koji možemo koristiti u svakodnevici, ako se želimo brzo opustiti i biti otvoreniji kada smo napeti, dovoljno je da nekoliko puta udahnemo sporo i duboko, te da pri tome pažnju vratimo na osjet udaha i izdaha i osjećaj sebe. U jako kratkom vremenu od jedne do dvije minute možemo se vratiti u dobro i opušteno stanje svijesti.

Kada s polaznicima radimo s različitim ubrzanim ritmovima disanja, pomažemo im da su sretnu vlastite traume i napetosti te da ne pobjegnu od tih osjećajnih stanja već da kroz disanje prođu kroz njih kako bi osjetili vlastiti odrasli kapacitet kroz koji se mogu nositi s boli s kojom se kao djeca nisu mogla nositi, te tako osnaže sebe u osjećaju da se mogu nositi sa zahtjevnostima svakodnevice.

Na našim radionicama takvim i sličnim vježbama pomažemo ljudima da moduliraju stanje vlastite svijesti na emocionalno-tjelesnoj razini te da primijete kako to utiče na njihovu mentalnu percepciju stvarnosti.